DOBA KADA SE NEŠTO MOGLO

Bilo jednom davno, nekada prije, još prije toga, da, kada smo imali sve što smo željeli da imamo, ali opet smo mislili da imamo tako malo.

Kako se ono biješe u narodu kaže, koliko daš toliko i dobijaš? Ko drugome jamu kopa, sam u nju upada? Ili obrnuto? Nebitno. Posljednje vrijeme i situacije zastupljene tokom toga vremena ukazuje nam da smo mi, u suštini, svi isti. Koliko god prihvatljivo ili neprihvatljivo zvučalo, to je istina. Isto se ponašamo u odredjenim trenucima, bili oni pozitivni ili negativni po nas. Šta nam to zapravo govori? Prestanimo se ponašati na način da smo previše bliski, a zapravo socijalno, suštinski, sve udaljeniji.

Kako?

Ponavljate sebi, ovo već sve znamo, daj nešto vrijedno čitanja. Odgovor na pitanje kako, glasi, od jedan do 100 koliko možete sebi priznati da svoj život sve više počinjete voditi virtuelnim putem?! Koliko zapravo imamo socijalnog kontakta i kada nisu vremena pandemija i virusa? Kontakt ne leži samo u fizičkoj pozadini, još mnogo toga podrazumijeva. Kako je moguće da u svijetu potpune bliskosti i prisnosti u rastojanju od jedan klik mi postajemo sve dalji? Počeli smo gledati situacije, proizvedene čovjekovom akcijom, kao proizvode na tržištu koje publika ocjenjuje, što nas dovodi do pitanja, kako?

Evo kako

Još od vremena kada čovjek nije imao sredstva komunikacije i informisanja, bio je primoran sa drugim osobama ostvariti kontakt, koja ga je povremeno primoravala na socijalni kontakt, a rezultat je akcija zbližavanja, spajanja i socijalizacije, stvaranje civilizacije, kao i primanje informacije. Zanimljiva formula. Vremenom, opseg informacija, čovjekova djelovanja, kao i ljudska populacija, raste, kako u našem domaćinstvu, tako i u čitavom svijetu. Što nas danas dovodi do potpunog kraha. BOOM, odjednom znamo sve o poznanicima, gdje se kreću, koje kafiće posjećuju, šta piju i kada piju, i sve nam postaje manje zanimljivo. Pitamo se gdje je mašta, originalnost, fundamentalnost, zar je tako teško postalo ostvariti kontakt sa ljudskom osobom, a ne uraditi to putem sredstava za komunikaciju? Svi se ovo barem jednom zapitamo, a većina nas, "da li je greška u meni?". A znate da je od pojave prvih društvenih mreža prošlo samo 15 godina. Zar bi se ono na čemu se radilo vijekovima, milenijumima, moglo sažeti u ovih 15 godina, kodiranu poruku, emodzi, skraćenicu i odgovor neodgovorom? Medijski i sadržaj sa internet platforme konzumiramo nekontrolisano, biramo, verifikujemo sadržaje na osnovu trenutnog raspoloženja, stanja, jedne uzimamo a druge stvaljamo po strani kako bismo ih kasnije konzumirali. Da li smo se ikada zapitali, stavlja li nas neko po strani ko će nas kasnije konzumirati? Da li smo mi baš taj sadržaj koji je stavljen na čekanje. Robovati ili ne robovati nevidljivom neprijatelju? Nemojmo se stavljati po strani, nastojmo biti verifikovan sadržaj na način što ćemo svoj život voditi onako kako želimo, biti originalni, na svoj svojstven način, učiniti ga nepredvidivim, bez da tražimo potvrdu publike, jer ono što radimo nikako ne smije biti pretvoreno u proizvod koji se plasira na tržište, nego način vodjenja života za koji imamo jednu jedinu šansu.